Z

Zašto vam treba zakonodavni savjetnik?

14/10/2020 Novosti

Što je to zakonodavni savjetnik i kako vam može pomoći u poslovanju? Saznajte u članku Juga Puljizevića.

Da li ste ikada čuli za zakonodavnog savjetnika? U Hrvatskoj je takav pojam nepoznat, kako široj javnosti, tako i internetskim tražilicama. Prebacimo li se na englesko govorno područje (pogotovo „preko bare“) situacija je potpuno suprotna. Upišemo li „legislative consultant“ u omiljenu nam tražilicu, vidjet ćemo čitav niz rezultata i užih specijalizacija poput savjetnika za analizu zakonskih prijedloga (legislative analyst) ili savjetnika za izradu zakonskih prijedloga (legislative drafting consultant).

Povezujete li posao zakonodavnog savjetnika s politikom, dobrim dijelom ste u pravu, ali ne u potpunosti. Postoji još jedan oblik zakonodavnog savjetovanja koji je prilično važan ali se rijetko povezuje s ovom djelatnošću – savjetovanje različitih interesnih skupina (udruženja, udruga, klastera, komora…) tijekom postupka donošenja zakona.

Doduše, u praksi stvari izgledaju drugačije. U pravilu su odvjetnici ti koji rade ovakve poslove (sjetimo se „lex Agrokora“ i sl.), pri čemu nerijetko naplate više za osrednji posao i slabe rezultate. Također, teže mistifikaciji svojeg posla kako bi se predstavili jedinima koji su u stanju napisati zakonski prijedlog, nacrt ili amandmane.

To su neki od razloga zbog kojih ovakva vrsta savjetovanja prolazi „ispod radara“ i često se percipira kao složeno, teško razumljivo, skupo i nešto što samo si „veliki igrači“ mogu priuštiti. Takva je premisa pogrešna i zavaravajuća. Stoga mi dopustite da objasnim zašto trebate zakonodavnog savjetnika.

Zakonima se bavim dugi niz godina. Napisao sam desetke zakonskih prijedloga i nebrojeno amandmana, savjetovao nekoliko profesionalnih, interesnih udruženja koja su sudjelovala u radnim skupinama za pripremu zakona (to je posebna priča... možda je uskoro prepričam, ali u najkraćim crtama vrijedi ona Otta von Bismarcka - "Zakoni su kao kobasice, bolje je ne gledati kako se rade").

Ilustracija prikazuje zakonodavni postupak u SAD. Slično je (i jednako složeno) svugdje u svijetu. Pojednostavimo li stvari – svaki zakon počinje idejom kako urediti određeno područje društvenog života. Potom se ideja prevodi na „pravni jezik“ i šalje u dugačku proceduru. Tijekom te procedure (pogotovo u ranim fazama) prijedlog zakona je podložan utjecaju različitih dionika (stakeholders) – od političkih stranaka na vlasti, preko interesnih skupina ili utjecajnih (istaknutih) pripadnika javnog života. Na kraju te procedure, prijedlog zakona se izglasava u parlamentu ili ga potvrđuje monarh, odnosno neko drugo zakonodavno tijelo, čime postaje zakon kojeg se svi moramo pridržavati.

U praksi, prijedloge zakona često pišu ljudi koji razumiju samo pravni dio (pisanje članaka ili cijelog zakona) ali nemaju pojma o predmetu i životnim situacijama na koje će zakon utjecati ili koje će proizvesti. Također, najčešće nemaju predodžbu o zakonodavnoj proceduri, uključenim tijelima i dionicima te uhodanim praksama. Zbog toga imamo osrednje zakone koje mijenjamo svakih par godina (i češće), pri čemu stvaramo dodatne komplikacije i probleme onima na koje zakon neposredno utječe.

Postoji li onda način kako utjecati na zakonodavnu proceduru na zakonit i transparentan način? Da li je moguće oblikovati „zakon u nastajanju“ kako bi odgovarao životnim potrebama brojnih poduzetnika, nevladinih organizacija, profesionalaca i ljudi na koje se izravno odnosi?

U nekim zemljama, pa i na razini Europske unije, postoji (manje ili više) uređeni postupak koji nazivamo lobiranje. Lobiranje nema veze sa zakonodavnim savjetovanjem, ali ove dvije djelatnosti mogu biti komplementarne. Često vlade znaju vrlo malo ili ništa o problemima s kojima se razni poduzetnici, organizacije ili udruženja svakodnevno susreću. Vlade nemaju vremena, resursa ni volje da istraže svaki aspekt zakona i moguće posljedice koje će proizići iz prijedloga zakona koji se izrađuje. Birokracija ima svoju logiku i modus operandi pa bez konkretnih inputa profesionalaca i interesnih skupina ne možemo nego imati osrednje zakone koji se mijenjaju svakih par godina.

Ukoliko se obratite vladi (odnosno nadležnom državnom tijelu) s konkretnim i dobro obrazloženim rješenjima koja su kvalitetno napisana, dok se prijedlog zakona još izrađuje, postoje dobre šanse da će takva rješenja biti prihvaćena. Zašto? Zato jer birokracija radi na takav način – vole primiti gotova rješenja koja mogu predstaviti kao svoja i javno se pohvaliti kako su upravo oni ti koji brinu o životnim situacijama i svima onima na koje zakon izravno utječe.

Uzmimo jedan primjer iz prakse. Nadležno ministarstvo predlaže novi Zakon o turizmu, pri čemu je u potpunosti zanemarilo npr. kongresni (ili zdravstveni ili…) turizam, koji je neizostavni dio turističke ponude. Interesno udruženje koje okuplja profesionalce te turističke grane poslalo je svoje primjedbe i prijedloge, koje je ministarstvo redom odbilo jer su „napisani pjesnički“. Uz podršku zakonodavnog savjetnika, svoje su prijedloge uobličili u konkretan zakonski tekst s pratećom argumentacijom, koji je spreman postati sastavnim dijelom prijedloga zakona. Ministarstvo je na kraju usvojilo gotovo sve prijedloge i uvrstilo ih u konačni prijedlog zakona, predstavljajući ih kao vlastito rješenje.

U takvim situacijama, kada prijedlog zakona krene u proceduru (bacite pogled na ilustraciju još jednom) čut ćete od ministarstva (ili drugog nadležnog tijela) kako u potpunosti razumiju da je riječ o integralnom dijelu turističke ponude koji se treba dodatno razvijati i kako su posvetili posebnu pažnju upravo tom segmentu kod izrade zakona. Pri tome će imati na umu kako ta interesna skupina predstavlja stotine, tisuće ili desetke tisuća birača, koje valja pomnožiti s tri (računajući članove obitelji), Ukratko, win-win situacija.

Uz sve navedeno, zakonodavni savjetnik može pratiti čitavu proceduru i obavještavati vas o svakom koraku. Također može procijeniti trajanje postupka, uz naznaku kada se mogu očekivati određene radnje ili kada ističu rokovi. Usporedite to s iskusnim vodičem kroz npr. džunglu (opet referenca na ilustraciju), koji također govori i „jezikom džungle“. Isto vrijedi i za razinu lokalni i područne (regionalne) samouprave.

U konačnici, trošak zakonodavnog savjetnika je znatno manji u odnosu na odvjetničku tarifu, a imate veću kontrolu nad završnim „proizvodom“, kao i redovite obavijesti o napretku projekta u onom opsegu i na način koji vam najbolje odgovara. Kao razlika između konfekcije i odijela skrojenog po mjeri.

Idući puta kada neki zakon bude značajnije utjecao na vaše poslovanje ili kada svi vaši prijedlozi budu odbijeni jer nisu "napisani kako spada", razmislite o svemu što se mogli učiniti uz pomoć zakonodavnog savjetnika.

Read more